U ova ionako teška i nevesela vremena za sve sportaše pa tako i nanbudoke, duboko nas je potresla vijest o iznenadnoj smrti našeg bivšeg kadetskog reprezentativca, dvadesetsedmogodišnjeg Manuela Babića.

Već kao dječarac koji je sa svojim društvom iz kvarta počeo trenirati nanbudo u Kušlanovoj, Manuel je pokazivao veliki talent i na zadovoljstvo sviju nas, razvijao se u pravog malog sportaša, koji je vrlo brzo i rezultatski napredovao te u svojoj kategoriji osvojio više naslova državnog prvaka. To ga je dovelo i u državnu selekciju pa je i na međunarodnim natjecanjima nastupao uz zapažene rezultate.

Bili smo tužni kad je odlučio prestati s aktivnim treniranjem i natjecanjem, a sve smo se nekako nadali da će se kao i mnogi drugi, ipak u nekoj kasnijoj dobi vratiti u svoj matični klub Gradec i zajedno sa svojim vršnjacima i kolegama sportašima koji danas čine jezgru naše nacionalne selekcije, nastaviti družiti se – ako ne drugačije, onda barem rekreativno. I nedavno ga je u tom kontekstu spomenula vršnjakinja Dora (koja se također nakon puno godina vratila treningu), pa je to podgrijalo nadu da ćemo ga možda ipak uskoro pozdravit u našem i njegovom dojo-u u Kušlanovoj.

Umjesto toga, kao grom iz vedra neba, pogodila nas je strašna vijest i saznanje da nas je Manuel zauvijek napustio. Kraj svakog ljudskog života je teška spoznaja, ali kad mladić u naponu snage, sa toliko izazova pred sobom, jednog dana samo nestane iz naših života – to je za naš um potpuno neshvatljiva i neprihvatljiva činjenica.

Nažalost život u takvim situacijama ne daje mogućnost koraka unazad i drugačijeg rješenja. S time se jednostavno moramo pomiriti.

Manuela ćemo pamtiti kao dragog mladog sportaša, prijatelja i kolegu, čiji će lik vječno ostati s nama, u mislima i sjećanjima na zajednička druženja, putovanja, smijeh, radost i sve ono najbolje što je nanbudo dao Manuelu i Manuel nanbudou.