- rujna 2022. godine napustio nas je Dr. Josip Luetić, naš najdraži Joško, Joža, Luj, Čovjek, Liječnik, Nanbudoka……
Kakav Čovjek, kakav Prijatelj, Kakva Ljudina naš Joško – uvijek i za svakoga imao je lijepu riječ, riječ razumijevanja i riječ potpore…
Kakav Liječnik! Imao je vremena, empatije i volje da bude na usluzi za svakog pacijenta, poznatog ili nepoznatog, u ambulanti, na hodniku, na ulici, potpuno bi se posvetio svakom tko je trebao liječničku pomoć, savjet, pregled ili bilo kakvu intervenciju u njegovoj ili nekoj drugoj bolnici.
U njegovom Institutu, svi su ga znali i obožavali. Od kolega liječnika, sestara, službenika, čistačica, čuvara…. Kad bi prošao hodnikom Instituta već godinama u mirovini, svakih par metara bi ga zaustavljali s osmjehom i pozdravom i porukom koliko im fali….
Ljudi su ga istinski voljeli, kao što je i on volio ljude. Svojim je velikim srcem spasio živote mnogim poznatim i nepoznatim ljudima. Liječnik kakvih je danas vrlo malo i od kakvih bi mladi liječnici trebali učiti ljudskost.
U karateu od ranih sedamdesetih, u nanbudou od kasnih osamdesetih – borilački su sportovi bili smisao Joškovog života.
Svakodnevni treninzi praktički do kraja života, bili su Joškova duhovna i tjelesna snaga, koju je svaki dan revno upisivao u svoje, za to posebno odabrane bilježnice. Svaki trening, svaki sklek, svaki trbušnjak, svaki udarac nogom ili rukom, svaka izvedena kata bila je upisana u bilježnicu. Svaka je bilježnica na prvoj stranici te godine za koju je bila određena, sadržavala motivacijsku poruku za tu godinu. Snaga, hrabrost, samopouzdanje – Idemo u nove pobjede….bile su samo neke od poruka..
Treninzi su bili njegov život. Njegov život je bio trening. Motivirao je ekipu svojih nanbudo veterana i prijatelja, i Tomu, i Drageca, i Marija i Žaca, ali rijetko tko je mogao istinski pratiti njegov ritam treninga.
I kad je ranije ove godine obolio od Covida i jedva ostao živ, vratio se prebrzo treninzima i nije si dao vremena da se potpuno oporavi, počevši žestoko trenirati odmah po izlasku iz bolnice.
Vjerojatno i zbog toga, ovaj zadnji meč nije mogao dobiti, iako smo se svi nadali da će i ovaj put čelična snaga njegove volje pobijediti bolest. Borba je trajala gotovo pedeset dana, ali tijelo je bilo preumorno, a i Joško je vjerojatno odlučio da je vrijeme za odmor.
Naš najstariji član, sportaš i istinski nanbudoka nas je napustio. Ali u stvari nije. Tu je u našim srcima i mislima, a tamo gore će sigurno vrlo brzo naći neku novu ekipu i zapaliti ih za nanbudo trening. Ne bi me uopće čudilo da se i Kraljica Elizabeta priključi….
