ŠTO JE NANBUDO?

Priče o dalekoistočnim borilačkim vještinama nerijetko se započinju životopisima njihovih osnivača, utemeljitelja ili pak živućih nasljednika. Nanbudo je relativno mlada borilačka vještina koja u jednome liku, točnije u jednoj osobi, sjedinjuje spomenute tri uloge. To je, zapravo, jedna od rijetkih borilačkih metoda koja ima živućeg osnivača (doshu). Yoshinao Nanbu, osnivač nanbudoa i sankukai škole karatea, rođen je 1943. u Kobeu, u regiji Kansai, u vrijeme kad su japanske borilačke vještine u Europi bile gotovo nepoznate (osim judoa i mnogobrojnih stilova karatea). Doshu Nanbu rođen je u okružju koje je bilo, u borilačkome smislu, iznimno plodno. Njegov otac bio je poznati judoka, instruktor u obližnjoj policijskoj školi, a njegov djed je nosio naslov poznatoga sumotoria (Yokozuna). Nanbuov borilački put, stoga, započinje učenjem judoa u očevoj školi, a ubrzo potom, po ulasku u obližnju školu, postaje učenikom kendoa, točnije tradicionalnoga kenjutsua. Prije fakulteta mladi Yoshinao upoznao se s osnovama kobudoa i klasičnoga kobujutsua, drevne japanske vještine borbe oružjem. S punih osamnaest godina upisuje Sveučilište ekonomskih znanosti u Osaki, na kojemu, privučen tradicionalnim vrijednostima “duha budoa”, počinje učiti modernije borilačke sustave, karate i aikido. Ubrzo postaje učenikom senseia Chojiroa Tania (8. dan) koji je podučavao shitoryu karate. Ponajviše zbog svoje odlučnosti, Yoshinao postaje kapetan sveučilišnoga karate tima i 1963. osvaja titulu studentskoga prvaka Japana, pobijedivši na velikom natjecanju u kojem je sudjelovalo više od tisuću ponajboljih japanskih boraca. Mladi Nanbu na tome je natjecanju pobijedio poznatog japanskog majstora Ahiyamu i odmah stekao zavidan ugled u međunarodnome svijetu budoa. Iste godine dobiva 4. dan u tradicionalnome japanskom karateu. Njegovi planovi za budućnost bili su jasni – proširiti borilačke vještine i ideju tradicionalnih vrijednosti budoa. Priliku za ostvarenje svojih ciljeva pružio mu je francuski karateka sensei Henry Plee, jedan od najpoznatijih majstora i promicatelja tradicionalnih japanskih borilačkih vještina u Europi, koji danas nosi najvišu titulu u tradicionalnome japanskome karateu izvan Japana (10. dan). Godine 1964. Yoshinao Nanbu stiže u Europu, u francuski dojo Montagne Sainte-Genevieve, kao vrhunski natjecatelj i vješt karate trener, koji će ubrzo razviti vlastiti sustav i školu karatea, sankukai. Ubrzo postaje kapetanom karate tima Francuske te osvaja mnoga europska prvenstva i kupove. Legenda kaže da je na svako natjecanje nosio tanto (nož) kojim bi počinio seppuku (harakiri) u slučaju poraza. Nikad nije izgubio! Godine 1968. majstor Nanbu vraća se u Japan. Upravo te mu je godine sensei Tani povjerio dužnost promicanja shukokai škole karatea u Europi. Već tada Yoshinao Nanbu predstavlja vlastitu ideju o tenshinu, tehnici izmicanja s linije napadačeva napada, koja bi trebala zamijeniti “tvrde” karataške blokove, a koja će postati ključna za formiranje sankukai karatea i nanbudoa kao sustava “mekih vještina” (jutai jutsu). Zbog koncepcijskih neslaganja sa svojim dugogodišnjim učiteljem, Nanbu napušta Tanijevu shukokai školu i metodu te osniva vlastiti stil, koji naziva sankukai karate. Sankukai se munjevito širi svijetom i predstavlja revolucionarnu karate školu. Godine 1976, uvijek egocentrični i kontroverzni majstor, dolazi u sukob u svojoj vlastitoj sankukai organizaciji koja se najprije cijepa na dva dijela, a potom je Nanbu potpuno napušta, a nastavljaju je majstori poput Ryozo Tsukade i Jean Frenetta. Nanbu se pak povlači u prirodno okružje Cap d’Aila gdje, u potpunosti izoliran, ostaje do 1978. godine, kada napokon predstavlja nanbudo široj javnosti, demonstracijom pred kneževskom obitelji Rainer u Monacu. Od toga se trenutka, koji se može smatrati i “rođendanom” nanbudo vještine, nanbudo, kao borilački ili energijsko-terapeutski sustav, te kao moderni borilački šport, razvijao se u mnogim zemljama. Posebice športski razvitak omogućuje širenje i prepoznavanje nanbudoa kao neagresivnog atraktivnog borilačkog športa za one koji ne preferiraju sirovu snagu i puni kontakt. No ono što je ponekad beneficija postojanja živućeg osnivača, postaje teret i ograničenje širenju i razvitku nanbudoa u svijetu. Nanbu nakon kasnih devedestih, a posebice nakon 2000. godine, počinje zanemarivati športski aspekt nanbudoa i sve se više okretati rekreativnom načinu vježbanja. To dovodi do velikog nezadovoljstva športskih nacija uključenih u Svjetsku nanbudo federaciju, te kao i 1976., 2010. ponovno dolazi do cijepanja Nanbuove organizacije na dvije federacije: WNF koja nastavlja s rekreativnim vježbanjem isključivo vještine koju Nanbu konstantno mijenja i redefinira, te na INF (Međunarodnu nanbudo federaciju) čiji su ciljevi razvijati moderan borilački šport (kakvim ga je Nanbu kreirao 1978), u duhu i po načelima suvremenog olimpizma.

Nanbudo je moderni borilački sport, koji je za razliku od svojih srodnika tipa karatea, tekvandoa ili judoa,prvenstveno posvećen zdravlju polaznika, a tek onda sportskim dostignućima.Zato je nanbudo kakav djeca vježbaju u klubovima Hrvastkog nanbudo saveza, primjeren svakom djetetu i njegovim posebnostima.Nema netalentiranih i svako će dijete kroz ovu lijepu vještinu razvijati svoje spososobnosti i potencijale do maksimuma. Izuzetni rezultati postižu se u kontroli i smanjenju hiperaktivnosti, raznim alergijama i teškoćama s disanjem te u poboljšanju statusa bolesti kralježnice. Respiratornom japanskom gimanstikom, vježbama za kralježnicu, vježbama disanja i relaksacije, te borilačkim tehnikama koje su pomno oblikovane kao komunikacija kroz pokret, djeca uče o svom tijelu, kako ga kontrolirati,kako produbiti svoje disanje, kako se pravilno držati, ali i kako se obraniti, znati pasti, pa i baviti se vrhunskim sportom čuvajući prvenstveno svoje zdravlje i zdravlje svojih partnera u sportskom natjecanju. Nadasve, djeca se u nanbudo vještini odgajaju i uče poštovanju dojo-a (dvorane za vježbanje), poštovanju svojih partnera s kojima vježbaju, i naravno učitelja koji ih poučavaju. U današnjem hrvatskom obrazovnom sustavu više nego koristan doprinos.

Nanbudo je moderni borilački sport koji mladim ljudim omogućava rekreativno vježbanje ili pak bavljenje vrhunskim sportom, na nacionalnoj i međunarodnoj razini.Discipline nanbudo sporta su borbe i sastavi. I borbe i sastavi imaju svoje inačice praznih ruku ili pak s oružjem/oruđem (bo/dugi štap). Ju randori borbe su poludirigirane, a u njima su vrste i redoslijed napada poznati, te se variraju serije raznih kontranapada. Boduju se samo kontranapadi, a vrednuje se i suradnja oba partnera.Na taj način nema punog kontakta i borba izgleda kao dobra koreorgrafija različitih borilačkih tehnika.Natjecatelji su oslobođeni straha od povreda, i mogu u potpunosti pokazati svoje sposobnosti i vještinu. Suci procjenjuju svaki napad i kontranapad, te pobjeđuje onaj s većom ukupnom ocjenom svoje izvedbe. Postoji i sustav nanbudo kumite borbi – za one hrabrije koji svoje znanje žele provjeriti u laganom kontaktu (do 20% snage) i potpuno zaštićeni zaštitnom opremom. Konačno najnoviji sustav borbe Gurajućim rukama (Ki nagare kumite) – sustav je prilagođen svim uzrastima i razinama vještine u koji se mogu uključiti i početnici i rekreativci, te bez straha i treme uživati u prakticiranju tehnika borbe koja se fokusira isključivo na izbacivanje partnera iz ravnoteže.
U Kata natjecanju ili sastavima koji predstavljaju borbu sa imaginarnim protivnicima, natjecatelji vježbaju visok stupanj koncentracije, mobilizacije unutarnje energije i egzekuciju ekspolzivnih i točnih tehnika u slijedovima sekvenci imaginarne borbe. Najtočniji i najuverljiviji izvedeni sastavi nose i najviše bodova.

STRESS MANAGEMENT, Marijana Zrinjski, nstyle (Nacional, 2007.)
(novinski članak)

Prije nekoliko godina na naslovnici tjednika Nacional, u bijelim kimonima i crnim pojasevima, jedan pored drugog smiješile su se danas visoko istaknute osobe naše političko, poduzetničke i sportske pozornice; trenutačni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, ravnatelj Protuobavještajne agencije, Tomislav Karamarko, bivši član Vlade, danas privatan poduzetnik Mladen Vedriš, saborski zastupnik Slaven Letica, bivši šef Predsjednikovog kabineta Damir Vargek, današnji savjetnik hrvatskog predsjednika za šport Željko Mataja, izvršni dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić i drugi. Povod njihovom intenzivnom, jednogodišnjem druženju i na kraju, fotografiranju bila je borilačka vještina koja ih je na neko vrijeme spojila i koju su u zajedničkoj, kako kažu, veseloj grupi, intenzivno trenirali. Radi se o nanbudou, porijeklom japanskoj, ili kako je neki nazivaju borilačkoj vještini 21. stoljeća, koja je za razliku od ostalih istočnjačkih borilačkih vještina posve prilagođena modernom, zapadnom čovjeku koji mnogo radi i često je pod stresom. Izvršni direktor nanbudo saveza u Hrvatskoj, profesor Petar Turković, psiholog, psihoterapeut, savjetnik te majstor i učitelj nanbudoa, nosilac stupnja 6.dan, koji se s nanbudom bavi otkako je vještina osamdesetih godina prošlog stoljeća nastala, te osoba najzaslužnija za to što se nanbudo može učiti u ovom dijelu Europe kaže: «Nanbudo je čvrsto oblikovan sustav i moderna vještina koje sjedinjuje najrazličitije prakse tjelesnog i mentalnog usavršavanja, a pritom razvija prostornu i tjelesnu inteligenciju, brzinu i eksplozivnost pokreta te fleksibilnosti tijela. Uz to, nanbudo pomaže kod jačanja samopouzdanja i razvija neke oblike socijalne i emocionalne inteligencije, koje klasični sportovi najčešće zanemaruju». Turković je nanbudo učio od začetnika te vještine, jednog od najvećih karate boraca svih vremena Japanca Yoshinao Nanbua. On je kao prvak Japana u karateu 60-ih godina prošlog stoljeća bio pozvan u Europu da se natječe i širi karate u tom dijelu svijeta. Budući da je bio samurajski odgojen sa sobom je ponio tanki nož, „tanto” s kojim je mislio učiniti samoubojstvo, ako i jednom izgubi meč. Na sreću, u cijeloj karijeri niti jedan protivnik nije ga porazio, a on se, unatoč tome što je stvorio vlastitu, prilično popularnu Sankukai karate školu, zasitio karatea kad je došlo do raspada njegove organizacije na dva dijela. Smetalo ga je i to što je primjećivao kako karate «postaje sve više sport, a sve manje vještina». Stoga se 1976. godine povukao u osamu i vrijeme provodio uglavnom meditirajući i vježbajući. Dvije godine kasnije doživio je prosvjetljenje, te stvorio sasvim novi koncept borilačkih vještine; nanbudo, u doslovnom prijevodu: vještina sedam snaga, svojevrsno vlastito viđenje borilačke vještine u koje je unio mnoge suvremene koncepte vježbanja primjenjene zapadnom čovjeku, dok je s druge strane u njega vratio puno elemenata tradicionalnog, drevnog istoka. Ono po čemu se nanbudo razlikuje od ostalih borilačkih vještina, tvrdi Turković, je širok spektar tehnika koje u njega ulaze. Nanbudo naime, sačinjavaju različiti oblici samoobrane i borilačke tehnike, ali isto tako tehnike relaksacije, aktivne i pasivne meditacije, kao i oblici japanske gimnastike i energetskih vježbi koje djeluju isključivo na određene meridijane u tijelu, odnosno energetske točke i preko njih na unutranje organe i tako stimuliraju njihov rad.

«Jedno i pol satni trening počinje meditativnim vježbama, zatim slijede vježbe relaksacije, slične autogenom treningu koje autosugestivnim porukama uravnotežuju duh i tijelo. Vježbe disanja čine posebno oblikovane japanske, respiratorne gimnastičke vježbe koje potiču stvaranje pozitivne energije. Naizmjenično odabiremo jednu od dvije meditacije: meditaciju o tri snage ili meditaciju o sedam snaga. Prva govori o snazi, hrabrosti i samopouzdanju dok meditacija o sedam snaga govori o tjelesnoj snazi, snazi hrabrosti, snazi prosudbe, snazi djelovanja, pozitinvoj energiji, intelektualnoj snazi i sveukupnoj životnoj snazi», objašnjava. Nakon polusatnog opuštanja slijedi istezanje ili japanska respiratorna gimnastika Ki Taiso koja imitira deset elemenata ili životinja iz prirode. Imitirajući, prirodu, priča, crpi se njezina snaga kako bi se stvorila vlastita snaga, potrebna za svakodnevni život. Nakon toga slijedi dobro istezanje svih mišića i tetiva, a potom vježbanje nanbudo borilačkih tehnika u prazno ili u paru. Te različite borilačke tehnike zapravo su razni oblici samoobrane, tehnike udaraca, bacanja, čišćenja, poluga te njihova primjena u radu s partnerom ili u katama (vježba borbe sa zamišljenim protivnicima). No, za razliku od ostalih borilačkih sportova u nanbudou naglasak nije stavljen na napad već na samoobranu, pa se primjerice u sportskom natjecanju napadi uopće ne boduju već se poentiraju samo pokreti u samoobrani. Ipak, kaže, svatko tko zna nanbudo tehniku može se obraniti u slučaju fizičkog napada, no ta vještina razvija takve psihofizičke osobine da se zapravo vrlo rijetko događa da se «nanbudoka», uopće nalazi u konfliktnim situacijama. Čak i kod vježbanja, šanse za međusobno ozljeđivanje su vrlo male jer se vježbanje u paru odigrava bez direktnog sudara. «To je zapravo viteška igra komunikacije između dva partnera koji u meditativnoj igri razmjenom energije kreiraju pozitivnu energiju i borilačku tehniku», kaže Turković. Budući da se vježbač ne prilagođava u potpunosti vještini, nego vještinu djelomično prilagođava sebi, svojim potrebama i mogućnostima, nanbudo je namijenjen svim uzrastima, karakterima, ljudima različitih tjelesnih predispozicija, te svatko s jednakom mogućnošću napredovanja može sudjelovati u treningu.
«Većina ljudi se uz nanbudo mijenja na bolje. Osim što su puni samopouzdanja, pozitivne životne energije, i puno smireniji, izgledaju deset godina mlađe od svojih vršnjaka», tvrdi pedesetogodišnji Turković koji svojoj pojavom potvrđuje te riječi, te dodaje. «Te mantre koje se usvajaju vježbanjem prenose se na sve aspekte života. Primjerice, ispiti na fakultetu, stresovi na poslu i/ili u privatnom životu, puno se bolje i mirnije podnose, ako učenje nanbudoa primjenjujemo u svakodnevnom životu. Nanbudo daje mir i sigurnost u svim situacijama», priča Turković.
Slaven Letica: Sveučilišni profesor i nezavisni saborski zastupnik, Slaven Letica poput ostalih bivših nanbudoka s osmijehom se prisjeća treniranja te borilačke vještine u grupi s danas poznatim javnim osobama. «Imao sam problema s donjim dijelom kralježnice, no nanbudo mi je toliko pomogao da su bolovi sasvim prestali». Iako se grupa raspala radi obaveza svih članova i nemogućnosti usklađivanja zajedničkih termina, Letica i dalje svakodnevno izvodi vježbe istezanja i tehnike nanbudoa kod kuće. Kaže kako vidi da ga je nanbudo smirivao, mada je, kaže i po prirodi bio prilično miran. No, nekima bi iz te grupe, smije se, nanbudo sad dobro došao da se malo opuste. «Mislim da je izvršni dopredsjednik Dinama, Zdravko Mamić u vrijeme dok je trenirao nanbudo bio manje agresivan i malo manje glasan», kazao je.
Mladen Vedriš: «Trenirao sam redovito dva puta tjedno godinu dana. Navečer, nakon svih obaveza bi se sastali vježbali i kasnije zabavljali na piću. Moram priznati da sam se dobro osjećao, no za veće rezultate trebao sam nastaviti trenirati», kazao je bivši član Vlade, profesor na zagrebačkom pravnom fakultetu i privatni poduzetnik, Mladen Vedriš kojem je taj sat bio «vrijeme za dušu». No, obaveze su ga «stisle» pa se trenutačno bavi brzim hodanjem. To je, kaže, ipak praktičnije jer ne treba rezervirati dvoranu već se zaputi u prirodu kad god uhvati vremena.