Danas smo primili tužnu vijest, da je osnivač Sankukai karatea i Nanbudo vještine i sporta, Yoshinao Nanbu, nepobijeđeni karate šampion i veliki majstor i inovator u borilačkim vještinama ipak izgubio borbu s dugotrajnom bolešću i preminuo u krugu svoje obitelji u Parizu.

Yoshinao Nanbu, ostat će zapamćen kao jedan od velikana Budoa, a kroz vještinu i sport koji je osnovao, živjet će i dalje kroz nove generacije sportaša i vježbača.

Umjesto duge biografije, u spomen na osnivača našeg sporta, objavljujemo ovom tužnom prigodom izvrstan intervju koji je Zoran Rebac, urednik časopisa Budo International, vodio s velkim majstorom, prigodom seminara u Zagrebu 2003. godine, te se u ime svih nanbudo hrvatskih nanbudo sportaša i poklonika borilačkih sportova, opraštamo od poštovanog učitelja Doshu Soke Yoshinao Nanbua.

ZORAN REBAC: INTERVJU S YOSHINAO NANBUOM U ZAGREBU, 2003. GODINE

Yoshinao Nanbu – učitelj sedam energija

Svi su bili koncentrirani… Napadi su većinom bili skretani u prazno, a zatim je slijedio protuudarac ili zahvat s bacanjem; nešto je podsjećalo na karate, no ujedno je bilo i vrlo različito. Tihe upute, bez striktnih odbrojavanja i predani učenici bez obzira na spol i dob. To su bili moji najjači utisci sa seminara koji je držao osobno Doshu Yoshinao Nanbu 10.Dan; majstor koji je imao smjelosti odabrati svoj put, osmisliti svoju metodu vježbanja, osjećajući da borilačke vještine osim svojeg borbenog dijela moraju pružati pojedincu još nešto…

Poklonicima nanbudoa nije isključivi cilj pobjeda nad protivnikom ili na natjecanju, već su to osobe zainteresirane za očuvanje zdravlja, izgradnju stabilne ličnosti i akumulaciju energije (bez obzira na širinu tog pojma), a trening pokušavaju shvatiti kao način života. I sam majstor Nanbu u svojim šesdesetim godinama primjerom pokazuje vitalnost i vrijednost svojeg učenja, te predanost da to učenje prenese na sve one koji njegovu vrijednost prepoznaju. Seminar potkraj 2003. godine u Zagrebu, okupio je preko stotinjak ljudi, ne samo iz Hrvatske nego i susjednih zemalja, a za nas je bio prigoda za jedan ekskluzivni intervju i prisjećanje na početke nanbudoa u Zagrebu, te i ovom prilikom zahvaljujemo majstoru Yoshinao Nanbu na vremenu koje nam je posvetio.

BI: Želimo najprije naše čitatelje upoznati s Vama. Recite nam gdje ste rođeni i kako ste došli u kontakt s borilačkim vještinama?

YN: Rođen sam 13.02.1943 godine u Kobeu u Japanu. S pet godina, otac me je prvi puta doveo u dojo. On je bio instruktor juda i poslije rata je podučavao judu amrečke vojnike. Imao je 5.Dan Kyoto Butokukan.

BI: Kako ste došli u kontakt s karateom?

YN: U srednjoj školi počeo sam sa shito ryu karateom, a kasnije na univerzitetu radio sam sa učiteljem Taniem. Dolazio i u njegov dojo na privatne treninge.

BI: Bili ste uspješan natjecatelj u studentskim danima, molim vas nabrojite neke od najdražih uspjeha.

YN: Dok sam studirao, 1963 godine osvojio sam “Zen Nippon Daigaku karate do Saiyushu Sen Shusho”; to je nešto kao titula najboljeg univerzitetskog prvaka u Japanu. Potom kada sam prešao živjeti u Francusku, osvojio sam Kup Francuske 1965 i bio član pobjedničkog tima na prvenstvu europe 1964 godine. Također sam osvojio Europsko prvenstvo i Internacionalni kup 1966u Canesu, gdje sam u finalu u pojedinačnoj borbi pobjedio Dominiqua Valeru.

BI: U Cro Nai news, glasilu Nanbudo instituta Hrvatske, našli smo informaciju da ste u tim danim nosili sa sobom nož, kako bi napravili “hara-kiri” u slučaju da izgubite meč? Jeli to šala ili istina?

YN: Kada sam se 1964 preselio iz Japana u Europu, moji roditelji su me ispratili s noćnim vlakom do Tokya, (tada još nije vozio superbrzi Shinkansen)… U vlaku sam cijelo vrijeme bio zabrinut da bi moji roditelji mogli pronaći “shooto”- kratku katanu, koju sam omotao kimonom. Na moju sreću nisu je pronašli… Razlog zbog kojeg sam bio u takvom psihičkom stanju bio je trogodišnji ugovor s Francuskom karate Federacijom, koji je uključivao moje nastupe za francuski tim i općenito podučavanje koje je trebalo pokazati snagu japanskog karatea. Bila je to stvar ponosa i časti. na sreću nisam izgubio niti jednu borbu, a nakon te tri godine prestao sam s aktivnim natjecanjima.

BI: Vi ste oformili jedan novi stil karatea u Parizu? Zbog čega ste bili nezadovoljni dotadašnjom situacijom?

YN: Poslije 1966 godine dosta sam vremena proveo radeći i trenirajući s poznatim majstorima karatea u SAD-u i Japanu. dvije godine poslije tog razdoblja osnovao sam Sankukai školu karatea u svom Nanbu doju. no prije toga na Shukokai prvenstvu u Parizu, zamjetio sam da se većina borbi odvijala istim tokom; direktni sudar dvaju natjecatelja u pravocrtnoj liniji (chokusen) odlučivao je o ishodu meča. Nisam tako zamišljao natjecanja i nisam se s time mogao pomiriti. K tome svi su bili totalno usmjereni na natjecanja, tehnika je bila razmjerno siromašna. Budući da sam u životu trenirao i judo i aikido, znao sam da postoje i drugi načini suprostavljanja protivniku, kao na primjer iskorištavanja njegove vlastite snage prilikom napada, za razliku od nadjačavanja putem blokada i protuudarca. Ne želim reći ništa loše o Shukokai metodama treninga, no to nije bila metoda o kojoj sam ja razmišljao.

BI: Koliko ste sljedbenika imali u vrijeme stvaranja sankukai škole?

YN: Jako puno. Sankukai se prakticirao u 43 zemlje, organizirao sam i Svjetsko prvenstvo u Monte Carlu s 17 državnih timova, no imali smo i jedan mali “obiteljski problem” tako da je preostalih 5 zemalja organiziralo svoje prvenstvo u Nici.

BI: Ponovno ste nakon šest godina kreirali jednu posve novu borilačku vještinu? Što je pošlo loše sa sankukai stilom?

YN: Sankukai je bila osobito uspješna škola na natjecanjima, no ponovno se sve počelo usmjeravati samo na natjecanja što je rezultiralo gubitkom temeljnih vrijednosti. Tada sam odlučio preseliti se u južnu Francusku i započeti s novom vještinom koju sam nazvao Nanbudo. Mnogi moji sankukai učenici odmah su pošli zamnom, a neki su nastavili s natjecanjima pa i u K-1.

BI: Što je u stvaru nanbudo; karate stil, nova borilačka vještina ili sport?

YN: Nanbudo nije karate, premda se bazira na principu prazne šake (japanski: “kara te”). S drugre strane mi imamo svoja natjecanja s vlastitim pravilima, slično judu ili kendu, te smo stoga i sport, ali također i borilačka vještina s zdravstvenim i energetskim vježbama.

BI: Gledajući seminar u Zagrebu 20.12.2003. godine moj osobni utisak je bio da mnoge tehnike nalikuju aikidu i tai chiu. Dali ste imali doticaja s tim vještinama?

YN: To je dobro pitanje. Jedno sam vrijeme trenirao i aikido u Japanu. Nikada nisam imao priliku vježbati tai chi. Naravno da sam kereirajući vlastiti stil borenja, ponekad bio pod utjecajem juda, aikida i karatea, no moja želja je bila da pojedine borilačke tehnike ujedinim sa zdravstvenim i energetskim aspektom vježbanja u jedan sustav, a to je nanbudo.

BI: Dali podučavate vještinju borenja s tradicionalnim oružjima kao što su “bo” (štap), “katana” (japanska sablja) i slično?

YN: Ja sam prakticirao rad s tradicionalnim oružjima koa što su: sai, nunchaku, tonfa, no sada podučavam samo “bo” i “boken” (vještina baratanja s drvenim mačem). Smatram da su jednostavna oružja ujedno i najefikasnija.

BI: Kako biste rangirali nanbudo s obzirom na veliki broj japanskih, korejskih i kineskih borilačkih vještina koje se prakticiraju u svijetu? U kojim zemljama imate nanbudo klubove i organizacije?

YN: Budući da sam Japanac, smatram da je nanbudo ipak japanska vještina, no istovremeno su praktikanti nanbudoa različitih nacionalnosti, tako da bismo mogli reći da je nanbudo također internacionalna borilačka vještina s japanskim identitetom.

BI: Imate li pristalica u Japanu?

YN: Da.

BI: Što možete reći o svojim učenicima iz Hrvatske? Dali ste zadovoljni njihovim napretkom?

YN: Već dugi niz godina podučavam u Hrvatskoj. Počelo je sa sankukai karateom, a kada sam kreirao nanbudo oni su me pratili. Bilo je i studenata drugih stilova koji su se pridružili kasnije. Općenito su vrlo zainteresirani i predano treniraju.

BI: Sada ste navršili šesdeset godina. Dali ste ikada pomislili što će biti sa nanbudo vještinom poslije vas; imate li ideju o vašem nasljedniku?

YN: Znate, u Japanu muškarca s navršenih šesdeset godina nazivaju Kanreki. Ja sam završio prvi krug života od šesdeset godina, doba kada se postiže optimalni balans yina i yanga.Sada sa šesdeset i jednom godinom nalazim se u početku drugog ciklusa života, tako da sam u tom drugom ciklusu još “vrlo mlad”. drugi ciklus života bi trebao biti posvećen prenašanju životnih iskustava mladima. Ne brinite, još imam dosta godina pred sobom i trenirat ću i podučavati dok god budem mogao…

BI: Koji su vaši budući planovi?

YN: Kao što sam vam rekao, daljni rad na širenju i usavršavanju nanbudoa. Također bih htio stvoriti jednu zakladu-fundaciju za zaštitu prirodnog okoliša i ljudi.

BI: Približavajući se kraju našeg razgovora, dopustite da vas upitam koje biste savjete dali mladim poklonicima borilačkih sportova i vještina.

YN: cilj borilačkih vještina je da zaštite sebe, ali i svoje najbliže; obitelj, prijatelje, zajednicu u kojoj živite i naposljetku prirodu. ako ne pružite ljubav, gubite sve. Boriti se protiv ljudi i prirode je pogrešno i destruktivno. Morate uvijek biti u pozitivnom raspoloženju, naprimjer natjecanja su za mene prilika za sklapanje prijateljstva, a ne za ozlijeđivanje protivnika. Morate poštovati ljude i prirodu. Uz takav duh možete vježbati bilo koji borilački sport ili vještinu, nije važno koju; izaberite ono što vam najbolje odgovara, kao kada kupujete novi auto.

BI: Dali još želite nešto dodati?

YN: Da, sretan sam što se nanbudo danas prakticira u 49 zemalja. Cijenim Hrvatsku gdje je nanbudo dostigao najvišu razinu u sportskom i duhovnom smislu. Ja sam uvijek podučavao “Nanatsu no chikara” (sedam energija) koje imaju za cilj razviti sve ljudske potencijale. Upoznao sam mnogo interesantnih ljudi iz različitih zemalja. U Hrvatskoj to su gospodin Srećko Ferenčak predsjednik Hrvatskog nanbudo saveza, ali i Skijaškog saveza, gospodin Petar Turković koji je bio i dopredsjednik Nacionalnog Olimpijskog komiteta. Također sam ponosan što je i predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Stjepan Mesić naš član i što je našao vremena prisustvovati našem Nanbudo Super-9 turniru koje se održao potkraj godine u Zagrebu.

BI: Najljepša hvala.